Tolkien na hrvatski način

Kolika je moć popularne kulture i snaga njezina utjecaja na književni, prevodilački ili korpus visoke kulture? Iznimna, složit će se teoretičari svih razina kulture, a novi prijevod djela rodonačelnika fantastičnog žanra J. R. R. Tolkiena samo je posljednji u nisci sjajnih primjera. Naime, trilogija Gospodar prstenova i njezin prethodnik Hobit, u nakladi Lumena i prijevodu Marka Marasa (1973), na društvenim su mrežama i preostalim književnim portalima postali zamašnjak mnogim raspravama i prije dolaska na police knjižara. Iako se Marko Maras, prevoditelj s dugogodišnjim iskustvom, držao Tolkienovih uputa i preveo sve što u engleskom jeziku sadrži neko značenje, posjetioci literarnog Međuzemlja vode se načelima nekog drugog kanona pa Bagginse ne mogu promatrati kao Torbare. U povodu Hobitova izlaska s njegovim smo prevodiocem razgovarali o Tolkienu i njegovim zamkama, ali i prevodilačkoj vještini općenito i njezinoj budućnosti.

Snimio Igor Kralj / PIXSELL

Mnoge su rasprave, ponajviše među čitaocima, pokrenute uz nove prijevode Tolkienova opusa. Što je tomu, po vašem mišljenju, uzrok?

Potpuno razumijem čitatelje starije generacije koji su navikli na prijevode Zlatka Crn­kovića. Ona su za njih kanon i tog se kanona drže. I sam je Tolkien jednom izjavio kako bi volio da se imena ne prevode, ali shvatio je da prevodioci to žele. I sam je Crn­ković preveo neka imena, no u tome nije bio dosljedan, a to mi se nije svidjelo jer Tolkien je rekao, prevode li se imena, neka se prevedu sva. Pravilo je da treba prevesti sve ono što na engleskom jeziku ima neko značenje. To sam i učinio. Prije mene u istom su selu živjeli Bagginsi i Pamukovići, sad žive Torbari i Priselci. No smatram se konzervativnim u odnosu na druge. Primjerice, Rusi Froda zovu Torbinsom, a Francuzi su preveli imena pa likovi postaju Frodon i Bilbon. Te prevoditeljske slobode su i navele Tolkiena da napiše upute i ja sam se stvarno držao njegovih etimoloških naputaka.

Ali moj „neprijatelj“ i nije Crnkovićev prijevod već Hollywood jer, da sam knjige ovako preveo prije šezdeset godina, prije filmova, čitateljske bi reakcije bile drukčije. Primjerice, mačku iz Alice u zemlji čudesa Šoljan je nazvao „cerigradskom“ mačkom jer je iz Cerigrada i ceri se, dok se danas naziva samo Cheshire, a to je samo odraz lijenosti i inercije koje pobjeđuju.

Nije li to i podilaženje čitaocu i bi li to trebala biti jedna od prevodiočevih dužnosti?

Nipošto. Moj je otac jednom preveo knjigu u kojoj nisam znao jednu riječ. Rekao sam mu da većina čitatelja neće prepoznati riječ, a on mi je odgovorio kako je tada trebaju potražiti u rječniku jer je on kao prevoditelj čuvar hrvatskih riječi. Ako je on ne upotrijebi, neće nitko i ona će nestati, a ovako se možda nastavi koristiti. Dakle, ne podilazi već otežava čitatelju jer mu je do jezika stalo.

A je li jeziku svejedno?

Na razgovornoj razini jest. Pročitao sam knjigu Jeziku je svejedno i smatram da je dobra jer oslobađa govornike kompleksa lokalnog jezika. No Kapović odlazi predaleko i kaže kako je i književni jezik samo jedan od dijalekata, ali nije. Neusporedivo je bogatiji. Tvrdi i da je književni jezik nastao posve slučajno, no iza njega stoji cijeli književni korpus i to ne bismo smjeli ignorirati. Golem problem je, naravno, i podilaženje čitatelju na koje prevoditelj svjesno pristaje. Osjećam dužnost nekorištenja, primjerice, aorista ili imperfekta kako ne bih čitatelju pokvario doživljaj nečim što se vezuje uz stariju književnost. Ne želim im oduzeti osjećaj suvremenosti.

No koliko je prevodiocu teško ući u to fino tkanje jezika i savladati nijanse?

Stalno učim pa i ne znam jesam li završio sa svladavanjem. No prevođenje nije filozofija. Važan je samo red riječi, njime se može izraziti sve što je autor htio reći u engleskom jeziku. Loši prevoditelji griješe, ostavljaju red riječi jednak originalu, čime se gubi naglasak. Mislim da je to najveće bogatstvo u hrvatskom jeziku. Englezi se moraju dovijati kako da naglase ono što žele, a kod nas se sve može posložiti. U tom je smislu hrvatski genijalan jezik, strašno fleksibilan iako nema toliko riječi kao engleski.

Što je razlog tom nedostatku riječi?

Engleski kao da se mnogo više razvija i osuvremenjuje, njegovi govornici eksperimentiraju jezikom, dok je hrvatskima sve novo odbojno. Ne znam, možda bismo trebali poslušati Kapovića i ubaciti sve dijalektalne riječi u prijevod pa će se on doimati življim. Ali onda će knjiga biti stilski obilježena. Crnković je u tom smislu bio slobodan. Sam je bio iz jednog slavonskog sela i dijalektom njegova sela u Gospodaru prstenova govorio je narod. Meni se čini da je pretjerao jer Tolkien nije upotrebljavao dijalekt, njegovi su ljudi iz naroda samo jednostavnije govorili.

Možete se pohvaliti impozantnim prevodilačkim opusom. Gdje se unutar njegovih granica nalazi prevođenje Tolkienovih djela?

Podignula se prašina oko imena, što je meni u prijevodu manje važno. Važnije je hoće li djelo biti lijepo prevedeno, hoće li čitatelj kroz njega proći glatko. Kad naiđem na zahtjevnije pasuse, a to radim sa svim knjigama koje prevodim, čitam ih naglas. Ako pritom glatko zvuče, to je oznaka dobra prijevoda. Tolkien ima lijepih dijelova, nije slučajno rodonačelnik fantasyja. Iako to nije visoka književnost, on zaista lijepo piše. Mislim da je dio njegove popularnosti i u tome što je stvorio svijet u kojem su sve udaljenosti realne, kao da ima kartu u glavi. Mislim da sam iskoristio trideset hrvatskih izraza za hodanje i mislim da imam pedeset riječi za kamenje. Hrvatski je jezik bogat, samo su nam te riječi nepoznate. Postoji skriveno bogatstvo jezika. Jer ljudi često zaboravljaju na jezik, a on je najvažniji. Ne samo u kulturi, jezik je ono što nas određuje kao narod. Jezik i književnost.

Često se kao tvorbeno trojstvo nacionalnog identiteta ipak ističu himna, grb i zastava. Gdje je u tom smislu jezik? Također, što je s narodima bez nacionalnog jezika ili jezikom koji dijeli više naroda?

Recimo da se nama dogodi kao Židovima, da nas rasele. Završimo u Kazahstanu i što nas drži na okupu? Jezik. Hrvati u Kini nisu Hrvati zbog zastave nego jezika. Ovdje smo slučajno, no jezik smo imali i dok smo bili u Aziji.

Ali u pravu ste, postoje zemlje poput Švicarske, njih na okupu drži kultura pa se tu ne može govoriti o nacionalnom identitetu kroz jezik. Na drugo se pitanje gleda previše pojednostavnjeno. Zašto to, u slučaju naših jezika, na komunikacijskoj razini ne bi bio jedan jezik? Na komunikacijskoj smo razini svi isti. Ali na književnoj nismo. Naši se pisci, primjerice, oslanjaju na hrvatski književni korpus i zato će naša književnost izgledati drukčije od bosanske ili srpske. Nisam siguran je li dobro da se to umjetno forsira.

Smatrate li da bi se, poput Tolkiena, prijevodi kanonskih djela trebali povremeno osuvremenjivati?

Naravno, ali što to znači? Ne radi li se to već i sad? Ponekad ih je dovoljno samo lektorirati.

Je li doista? I naš se jezik razvija. Ne bi li stoga pola stoljeća star prijevod bio zreo za osvježenje?

Istina, jest i to se radi za najveće pisce i njihova djela. Ponekad postoji i više različitih prijevoda, što je jako dobro jer, ne svidi li ti se jedan, možeš posegnuti za drugim. Neki prijevodi su više okrenuti čitatelju, neki autoru, ne znam što je bolje, ali dobro je da oboje postoji. No nisam protivnik lektura ili ponovljenih objava starih prijevoda. Izdavači tako štede, a ne valja ignorirati ekonomsku stranu izdavaštva, ona je vrlo važna. To stvara zdravu književnost. Iako se čini da je baš suprotno zdravlju književnost misliti na novac, mislim da su najzdravije književnosti one u kojima izdavači misle kako da zarade novac.

Kako bi bolja svijest o ekonomskoj pozadini izdavaštva stvorila zdraviju književnost?

Izdavači mogu zaraditi jedino od čitatelja, na zdravom tržištu. I zato treba razmišljati kako ugoditi čitatelju, a na našem se tržištu razmišlja kako ugoditi državi jer ona daje novac. Objavljuju se velika, vrijedna djela, ali njihova je prodaja slaba i takva je situacija umjetna. Svi se opterećuju visokom književnošću jer država neće financirati šund, a to je ono što većina čitatelja želi čitati. Tko sam ja da određujem što je vrijedno, a što nije? Trebalo bi potpuno ukinuti financiranje knjiga od strane države. Da se to dogodi, imali bismo propast pola izdavača, ostali bi oni koje ljudi žele čitati. A nije li to svrha? U tom smislu valja podilaziti čitatelju, dati mu da čita ono što želi. Jer nitko nije odustao od prijevoda samo zato što je naišao na nepoznatu riječ. Ljudi čitajući uče, a postoji nekoliko manjih izdavača koji objavljuju žanrovsku književnost, ali ustraju na kvaliteti prijevoda.

U kakvu su odnosu prevoditeljska znanost i praksa? Jesu li neprijateljice ili su komplementarne?

Ne bih tu previše filozofirao, ne volim kad prevoditelji govore kao da su književnici. Prevođenje je zanat, prevoditelj je na razini zlatara, pretvara nešto u nešto drugo. Dobro poznavati jezik, je li to umjetnost? Ne, to je vještina. Prevođenje poezije druga je priča, za njega je potrebna književna vještina, ali prevoditelj proze mora samo dobro poznavati svoj jezik.

Podupirete li onda prevodilačku težnju za izjednačavanjem autorskih pozicija? I kakva je, po vašem mišljenju, budućnost književnih prevodilaca? Hoće li ih zamijeniti stroj?

Cilj svakog prevodioca trebao bi biti da ne bude vidljiv, da čitatelj ima dojam da čita sama autora. Na svim izvantekstualnim razinama prevodilac želi biti vidljiv, no smatram da je to paradoksalno. Svjestan sam i rasprave o budućnosti prevođenja, ali smatram da prevodioce u književnosti nikad neće zamijeniti stroj. U drugim je sferama već i Googleov prevodilac postao jako dobar, tehničke tekstove pa čak i publicistiku jako dobro prevodi i uvjeren sam da bi već i sad mogao prevoditi publicistiku. Prevodilac bi takav tekst trebao samo lektorirati. U književnom tekstu autor nikad ne napiše točno ono što misli i na prevoditelju je da ulovi tu nijansu. Ali ni to nije velika vještina, zar ne? To je jezik. Prevoditelj ima posla s jezikom korištenim u svrhu stvaranja književnosti.